The First Appearance of the Clarinet in the Mannheim Orchestra and Symphonies Its Historical Significance and Effects

• Published in: International review of the aesthetics and sociology of music Vol. 55; no. 2; pp. 219 - 238
• Main Authors: Yoon, Hyunjoo, Ra, Julie
• Format: Journal Article
• Language: English
• Published: Croatian Musicological Society 01.12.2024
• Subjects: Research Papers – Izvorni znanstveni članci
• ISSN: 0351-5796; 1848-6924
• DOI: 10.21857/90836c2g7y

The first appearance of the clarinet in the symphonies of the Mannheim School is a milestone often noted in music history. However, few serious attempts have been made to address questions regarding its historical significance and musical effects. This study attempts to do so by examining the symphonies of Johann Stamitz in which it was first introduced. The first movements of the first, third, and fifth symphonies from La Melodia Germanica Op. 11. are the subjects that this thesis explores. The clarinet made a contribution to the rich articulation of the musical languages of the time, employing a cyclic formal framework, as exemplified by the third and fifth symphonies from La Melodia Germanica. While as in its first symphony, Stamitz positioned the clarinet within a structural framework that anticipated the Classical sonata form. He accorded greater significance to dramatic, complex, and tense effects in it. The clarinets also contribute to these effects. Klarinet duguje svoje podrijetlo glazbalu chalumeau, koje se ustalilo u europskoj glazbi do ranih 1700-ih, a razvio ga je u klarinet Johann Christoph Denner (1655. – 1707.). Zahvaljujući Jacobu Denneru (1681. – 1735.), Georgu Heinrichu Schereru (1703. – 1778.) i Johannu Gottfriedu Zenckeru (1737. – 1774.) klarinet je postupno zadobio širi opseg sa sofisticiranijim i rafiniranijim zvukom, pa ga je uskoro Mannheimska škola usvojila u svojim orkestrima i simfonijama. To se vidi u prvoj, trećoj i petoj simfoniji u zbirci La Melodia Germanica, op. 11, koje su bile skladane i objavljene u Parizu oko 1754.-1755. godine. Pregled 58 simfonija Johanna Stamitza otkriva postupno proširivan orkestar i sve znacajniju ulogu puhaćih glazbala. U tim djelima puhaća glazbala ne samo da podupiru melodijske i akustičke kvalitete gudača i utjelovljuju zvukovnu raznolikost, nego i vode solističke odlomke, pa čak i preuzimaju tematske uloge. U tome je kontekstu klarinet bio uključen u Stamitzove simfonije u zbirci La Melodia Germanica. Tako je klarinet, nakon što ga je Johann Stamitz prihvatio kao simfonijski instrument do sredine 18. stoljeća, pridonio bogatoj i živahnoj artikulaciji glazbenih govora onoga doba, kao što je bio galantni stil, u repetitivnom i cikličkom formalnom okviru kao u trećoj i petoj simfoniji u zbirci La Melodia Germanica. Klarinet se sa svojim agilnijim vibracijama i bržim odgovorom od oboe s dvostrukim jeziccem i fagota razvio u glazbalo sposobno utjeloviti razne glazbene govore predklasičnog razdoblja, a Stamitz nije previdio mogućnosti novog instrumenta. S klarinetom, glazbalom jasnog, artikuliranog, ali i vedrijeg i slađeg zvuka, Stamitz je pridodao još jedno korisno ekspresivno oruđe svojim simfonijama, koje su tako bogato utjelovile glazbu toga razdoblja. Međutim, dodatno promatrano, u prvoj je simfoniji iz zbirke La Melodia Germanica Stamitz smjestio klarinet u strukturni okvir koji je nagovijestio klasičnu sonatnu formu. Unutar tog okvira on je jezično i zvukovno istražio nove staze dajući vecću težinu dramatskim, dinamičkim i složenim učincima napetosti nego melodijskim crtama zajedničkim glazbenim stilovima njegova vremena. Čak nije zadužio violine i klarinete da pjevaju, nego im je namijenio spomenute dramatske, dinamičke i složene učinke napetosti. Johann Stamitz je na taj način prigrlio klarinet u svojim simfonijama u kojima se več kretao prema romantizmu.